<Početna stranica
Socijaldemokracija: sjećanje i nade
Tribina grada Zagreba: Socijalna demokracija 7. 12. 2009.
Dag Strpić:Za novu Magna carta libertatum:
Ili: Perspektive socijalne demokracije
Postoje razdoblja u kojima se na dulje vrijeme reutemeljuju i reorijentiraju
politički svjetonazori i njihovi programi. U prošlom stoljeću takva su bila razdoblja
svjetskih ratova i nakon njih, velike svjetske ekonomske krize 1929. i nakon
nje, razdoblja razvoja znanstveno-tehnologijske i informacijsko-komunikacijske
revolucije, zatim doba stagflacijske i deregulacijske krize koja je samo započela
1970-tih godina, doba raspada real-socijalizma i – za Hrvatsku – doba raspada
Jugoslavije i rata za neovisnost. U stoljeću prije toga, takva su razdoblja
vezana uz širenje građanskih revolucija izvan Nizozemske i Engleske u kojima
su one započele, industrijsku revoluciju, razvoj monopola i imperijalizma,
geopolitičko restrukturiranje među ostalim i Srednje Europe te europskog
jugoistoka. To je vremenski prostor i to su slojevi na kojima su rasli današnji
lijevi i desni, naprednjaci i konzervativci, socijalni demokrati (uključujući
laburiste, socijaliste i razne vrste komunista) i narodnjaci, kršćanski demokrati,
demokrati, liberali i neoliberali. Sve njih utemeljio je tip političkog viđenja
i rješavanja društvenih problema vezan uz ova dva stoljeća (ili njihove posebno
upečatljive slojeve zbivanja) i izazove koje su ona postavljala pred europska
i svjetska društva. Naslonjena na početke Moderne 5 ili 10 stoljeća prije.
Tako je opetovano i danas. S jednom, većinom previđanom razlikom.
U današnjoj velikoj svjetskoj krizi do svojevrsnog je paroksizma doveden
jedan tip svjetskog razvoja (ne samo privrednog nego i društvenog, kulturnog,
političkog). No odgovori na taj izazov uglavnom nisu usmjereni na cijelu
njegovu širinu i dubinu, nego samo na ekonomsku krizu. Ili čak na samo
jedan njezin vrlo uski, financijalni aspekt. U Hrvatskoj pak, imamo krizu
doslovce svega. A usmjereni smo (i to vrlo loše) na rješavanje krize državnoga
budžeta. Ili na oporbenu kritiku toga rješavanja – ali bez do kraja alternativnog
projekta društvene transformacije za izlazak iz krize i za novi tip društvenoga
razvoja utemeljen na inherentnim izlaznim tendencijama koje se mogu prepoznati
u karakteru krize. Možda smo usred velike krize same Moderne. A ponašamo
se potpuno demodirano ili predmoderno – kako u Hrvatskoj, tako i u EU
ili u Americi. Samo što je Hrvatska i bez ove krize tek nosom iznad vode,
pa je i najmanje potonuće prijetnja definitivnim potapanjem i utapanjem.
Zašto je tome tako, možda treba potražiti u razvoju 1970-tih i 1980-tih
godina, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Tada je stvoren politički obrazac
prilagodbe problemima umjesto novog obrasca rješavanja problema, poznat
kao „politika izbjegavanja“ (osobito vezivan uz socijal-demokraciju). U
svijetu se afirmirao proces deregulacije velikih korporacija, osobito financijalnih,
u vrijeme kad se nametala daljnja proaktivna razvojna transformacija poratnoga
društva. U Hrvatskoj, pak, umjesto programa prave izgradnje nacije (društva
i države, politike i privrede, kulture, znanosti, obrazovanja i svekolikih
unutarnjih i međunarodnih komunikacija), dobili smo programe renacionalizacije
svega već postojećeg. I u tome i dan-danas trajemo i ustrajemo. Novo ne
gradimo (ili ga gradimo tako da funkcionira kao da je staro), postojeće
razgrađujemo. Sami sebe otaljavamo - i tu i tamo.
Aktualna svjetska kriza (i cijeli onaj podvodni dio ledenoga brijega
čiji je ona samo vrh na koji nalijeće prvi površinski 21.-stoljetni Titanic)
točka je u kojoj će se redefinirati svjetski svjetonazori, poredak i vlast u
njemu. „Globalizacija istoga“ ima taman onoliko šansi na uspjeh koliko i
„renacionalizacija istoga“ – naime, nikakve. Moraju se dogoditi povijesno
produktivne promjene da bi se rastopio podvodni dio ledenoga brijega a
globalna, nacionalne i individualne plovidbe opet postale slobodnima.
Inače imamo suverene korporacije kao male centralno-planske
sisteme koje se bave dotjerivanjem tromjesečnih izvještaja o realizaciji
„zaplaniranoga“ i kockaju se u „casino-kapitalizmu“ (Strange) uvjerene
da igraju sa sigurnošću uspjeha. Imamo državu koja troši za svoju političke
klijente, „prevelike da bi propali“, a ne za zaustavljanje, usporavanje ili
preusmjeravanje destruktivnih ekoloških promjena ili za proklamirano
„društvo znanja“ i razvoj na njemu temeljen – za koje nema para. Imamo
tržište na kojemu su samo „dovoljno mali da propadnu“, osobito – radnici
i umirovljenici. Trenutačni rezultat ovoga „kažina“ je 45-postotno propadanje
imovine u svijetu, 3-9 metara otapanja sjeverne polarne kape i sveopća
nesigurnost i neizvjesnost. Nesigurnost pojedinaca, nesigurnost korporacija,
nesigurnost država-nacija – svačija.
Kakvo bi, i čije, konzervativno ili naprednjačko, napose socijalno
demokratsko a novo paradigmatsko političko reagiranje bilo primjereno
ovako ponovljenoj kriznoj paradigmatsko-svjetonazorskoj situaciji? Imamo
naime paradigmatsku svjetonazorsku krizu, ali nemamo paradigmatskih
aktera za izlaz iz nje – niti na vidiku. Može li se rješenje očekivati od
radikalnih „konzervativaca“ ili konzervativnih „socijalnih demokrata“? Ili
pak od palijativno usmjerenog aktualnog svjetskog ili nacionalnog
establišmenta? Teško.Pri promjenama političke paradigme dosad u povijesti uvijek je djelovala i promjena teorijske. Neko veliko teorijsko djelo. Novi Hobbes, Hume, Smith,
Marx, J. St. Mill, Keynes. Ali oni danas ne objavljuju. Već više od pola
stoljeća nema ničega sličnog. U pravilu takav uvid je bio popraćen nekim
popularnim tekstom, poput Mandevillove „Bajke o pčelama“, Millova
pamfleta „O slobodi“ ili „Manifesta KP“. Ili barem serijskim produkcijama
vesterna ili ratnoga/proturatnoga filma. Nema ni takvog teksta, stripa, pa ni
filma ili kazališne predstave ili pokreta. Ne s takvim utjecajem – jer nedostaje
veliko djelo, manjka uvid s kojim bi se na širokoj fronti moglo ići „u paru“.
Aktualni izazovi konzervativnoj i naprednjačkoj, pa tako i socijalno
demokratskoj ideji – s konca Moderne – traže stoga novi predteorijski politički
početak. Traži se stoga (vjerojatno internetsko) sastavljanje nove Magna
carta libertatum, koja bi redefinirala nove političko-pravne i ekonomsko-
društvene, ukratko, nove kulturne okvire slobode, sigurnosti i razvoja
pojedinca, korporacije, društva, države i svijeta. Iz toga rakursa i Hrvatske.
Ta bi nova Velika povelja sloboda morala bi biti razvojno i „pravednički“
fokusirana na ljudski, socijalni, kulturni i ekološki kapital, na samoobnovljive
prirodne osobito energetske izvore, te na društveno odgovornu privrednu
korporaciju. Ako postoji neki veliki uvid koji bi mogao biti „par“ ovakvom
popularnom setu novih pravila igre, onda bi to svakako – barem djelomice –
mogao biti već uvid nobelovca Johna Nasha kojim se reinterpretira Adam Smith
i obara Milton Friedman:
Od slobodno-tržišnog sustava privatnih korporacija koje djeluju
po Mandevilleovu načelu da sloboda „privatnih opačina vodi javnoj dobrobiti“
(Bazalin prijevod), efikasniji je i profitabilniji sustav privatnih korporacija
koje se unaprijed slobodno rukovode stalno nanovo utvrđivanom javnom i
privatnom dobrobiti. U demokratskim okvirima adekvatne razvojne političko-
pravne regulacije i strateški fokusiranih svih javnih politika – ne samo ekonomske.
- Henrikova povelja iz 1100.
- Goli problemi i goli interesi
- Gubitnički ali ne još i poraženi svjetonazori
- Josipovićeva i Goreova kampanja |